U sjeni breze
U sjeni breze već dugo leže,
čekaju Sudnji dan.
Nekom je lakše, a nekom teže
snivati kaburski san.
Jednima košmar, drugima slast,
svako u halu svom.
Ne vr’jedi bogatstvo, ugled nit vlast
u mračnom staništu tom.
I niko ništa ponio nije,
jasno je svima, znam.
Pa, kako onda hud insan smije
hitat u vatreni plam?
Ohol i bahat, od sile raste,
a kako je samo mal!
Prezreni takve posluhom časte,
pred njima igraju bal.
I nas će jednom spustiti dole,
t’jela će prekriti prah.
Od straha duše već sada bole,
a jeza zaustavlja dah.
U hladu breze vrijeme je stalo,
tako se živima čini.
Do dana zadnjeg ostaje malo,
o vječnosti svojoj se brini.
(Nakon pogleda na nekoliko kaburova u hladu dvije breze.)
Amir Durmić
Velika Kladuša,
4. 4. 1444. h. g. / 30. 10. 2022.
